KNJIŽEVNA NAGRADA K. Š. GJALSKI 2011.
Nagrada Ksaver Šandor Gjalski 2011.
Na sjednici održanoj 23. rujna 2011. godine, Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Ivan J. Bošković, Maja Gjerek, Sofija Keča, Ingrid Lončar i Đuro Vidmarović, predsjednik, za dodjelu književne nagrade «Ksaver Šandor Gjalski», jednoglasno je odlučilo ovu prestižnu nagradu dodijeliti knjizi «Carske kočije», (Školska knjiga, Zagreb, 2010.) autora Ivana Aralice.
U najuži izbor za Nagradu «Ksaver Šandor Gjalski» 2011. ušle su sljedeće knjige: Hrvoje Hitrec: «Što Bog dade i sreća junačka» (Školska knjiga, Zagreb, 2010.); Luko Paljetak: «Marin. Roman o Marinu Držiću» (Profil, Zagreb, 2011.); Željko Ivanjek: «Staljingrad» (Durieux, Zagreb, 2010.); Robert Međurečan: «Kad jaganjci utihnu u Zdihovu» (Konzor, Zagreb, 2011.); Ivo Kalinski: «Gle, kako lijep dan» (Pučko otvoreno učilište Sv. Ivan Zelina, Zagreb, 2011.); Milana Vlaović: «Bomboni od meda» (Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.); Božidar Brezinščak Bagola: «Sam svoj dokaz» (Tonimir, Varaždinske Toplice, 2011) i Miljenko Jergović: «Psi na jezeru» (Naklada Ljevak, Zagreb, 2010.).
Obrazloženje
Zbirka «Carske kočije» donosi dvanaest pripovijedaka ranije objavljenih i nastalih u dužem vremenskom razdoblju. To su «Carske kočije», «Veprovi», «Zrno ječma», «Školjka», «Mravi», «Ne dijeli nedjeljivo», «Pazi da svjetlo u tebi ne postane tama», «Životopis Jusufa Mašković», «Stjegovi nad bijelim ljiljanima», «Propast Magnuma» i «Prvoš». Nadahnuti pogovor knjizi, pod naslovom «Tkanje priče», napisao je prof. dr. Cvjetko Milanja. Zbirku «Carske kočije» objavila je izdavačka kuća «Školska knjiga» iz Zagreba.
Pripovijetke uvrštene u zbirku «Carske kočije» poznate su od ranije. Ovaj dio Araličinog bogatog književnoga opusa bio je u sjeni njegovih romana. Tek su dobri znalci ukazivali na Aralicu kao uspješnog pripovjedača, čije su novele i pripovijetke po estetskim dosezima ravne njegovim romanima. Skupljene u zbirci «Carske kočije» ove su pripovijetke dobile potrebno osvjetljenje i bljesnule punim književnim sjajem. Njihov se sadržaj sada nameće na dvije razine: onoj pojedinačnoj koja proizlazi iz predmetno-tematske određenosti svake od njih, ali i na razini zajedničke poruke i literarne vrijednosti koju čine unutar korica pod zajedničkim naslovom.
Aralica cijelim svojim književnim djelom propituje ulogu pojedinca u složenim povijesnim procesima koje određuje njegova etnička, konfesionalna, staleška i obiteljska pripadnost. Isti se horizont pruža u zbirci «Carske kočije», uz napomenu, što se ovdje, možda oštrije nego u drugim djelima, naglašava odnos pojedinca i države, odnosno pojedinca i političke moći. Ukoliko bismo smjeli pronaći nazivnik za sve uvrštene pripovijetke, bilo bi to opiranje Nitzscheovoj definiciji države kao najhladnije od svih hladnih nemani u kojoj su na hobbesovski način svi svima neprijatelji. No, Aralica ne prihvaća Nitzscheovo aristokratsko rušenje svih moralnih vrijednosti, niti mržnju kao odrednicu ljudske opstojnosti. On pripada judeokršćanskom kulturnom krugu i stoga moć i država koji uništavaju ljudske živote, nisu aksiomi postojanja, već posljedak aberacije unesene u društveni život ljudi zlom koji je Napoleon nazvao ideologijom, a kršćani ga znadu iz novozavjetnog opisa Sotoninog iskušavanja Krista nakon Njegova krštenja u rijeci Jordanu. U nosivoj pripovijetci «Carske kočije» Sotona se osobno javlja kao monarh i diktator. Kada se religije impregniraju ideologijom, ljudska zajednica biva ugrožena, jer se služba Bogu pretvara u «ubijanje u ime Boga, grabež, stjecanje, a ne odricanje Bogu za volju». Tada vlast postaje perverzija. Zbog toga su u krajnjoj instanci jednako jadni i tlačitelji i tlačeni. Sloboda dolazi s Golgotom. U pripovijetci «Pazi da svjetlo u tebi ne postane tama», koja upotrijebljenim leksemima ukazuje na kršćansko ishodište, Aralica ističe kako su «skutonoše i tlačitelji, oboje u isti mah, najjadniji i najmračniji soj ljudski i kad ih rese mač, odličja, bogatstvo – uvijek su samo bijeda, gola bijeda».
Aralica je zagovornik društvenog sklada, a on se gradi na moralnim vrijednostima. Odstupanje od njih vodi u katastrofu. Još uvijek se ne vide zasade takvog društva. U takvome stanju osjeća se kod Aralice Selimovićeva teza o čovjeku koji je uvijek na gubitku. Međutim, u konačnici, nije tako. Pobjednik je ljudska dobrota, suosjećanje, dobra djela, svijest o pravdi i nepravdi. Ovo je na najbolji način rečeno u noveli «Zrno ječma».
Profesor Milanja u pogovoru ispravno upozorava na Araličin stil, koji karakterizira «lijep jezik, izbrušen i gnomskim izrazom, upravo na način mudroga narodnog pripovjedača koji iz riznice i bunara prošlosti, ali i sadašnjosti, vadi one radnje, likove i događaje o kojima najčešće priča a koje se manje događaju pred našim očima; na način pripovjedača, dakle, koji je svjestan svojega umijeća i snage uvjerljivosti sve do performativnosti i veridiktičnosti književnog iskaza».
Zbog svih navedenih odlika zbirka pripovijedaka «Carske kočije» – u kojoj je potencijala i za slojevitije, romaneskne gradnje – predstavlja znakovito obogaćenje suvremene hrvatske proze i kao takva zaslužuje književnu nagradu «Ksaver Šandor Gjalski» Društva hrvatskih književnika i Grada Zaboka.
