Dani Gjalskog 2009.
NAGRADA “KSAVER ŠANDOR GJALSKI” – 2009.
Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: prof. dr. Stipe Botica, prof. Sofija Keča, prof. Ingrid Lončar, Maja Gjerek i dr.sc. Ivan J. Bošković, predsjednik Povjerenstva, nakon čitanja objavljenih i na Natječaj prijavljenih djela hrvatskih autora (43 naslova), na sastanku održanom 24. listopada 2009. u Zaboku, odlučilo je, većinom glasova, da se nagrada “Ksaver Šandor Gjalski” za najbolje prozno djelo objavljeno u razdoblju od 1. rujna 2008. do 1. rujna 2009. godine dodijeli
Ratku Cvetniću za roman POLUSAN
nakladnika Mozaik knjiga, Zagreb, 2009.
Obrazloženje:
U zapaženoj književnoj produkciji hrvatskih autora, u kojoj je pažnju književne kritike i čitalačke javnosti privuklo nekoliko vrijednih naslova (Jergović, Baretić, Stahuljak, Međurečan…), roman Polusan Ratka Cvetnića izdvojio se – zaključak je Prosudbenog povjerenstva – zanimljivošću teme, pitanjima koja postavlja, zrelošću književne obrade te nadasve zavidnom spisateljskom kulturom svojega autora. Pisca koji je već prvim romanom (Kratki izlet, 2007.) najavio bogatu književnu žetvu i pobrao simpatije i književne nagrade, među ostalima i ovu koju mu upravo dodjeljujemo, to iznova legitimira našim ponaj-istaknutijim pripovjedačem.
Bogatstvom sadržaja Cvetnićev Polusan govori o hrvatskim osamdesetima, konkretno o nekoliko godina uoči Domovinskoga rata, u kojemu je autor sudjelovao i o kojemu je napisao ponajbolje literarne stranice. Vrijeme je to krupnih društvenih promjena, neizvjesnosti i nesigurnosti što ih najavljuju zbivanja kojima Cvetnićev junak ne dokučuje niti želi dokučiti prave razloge i razmjere; vrijeme je to čestih redukcija, pomahnitale inflacije, stezanja remena, sive ekonomije i depozita, učestalih štrajkova, albanske pobune i miloševi-ćevskih događanja naroda, raspada ideoloških laži i posvemašnjih obmana koje su odgađale budućnost i pretvarale je u “neugodno iznenađenje” i “život na poček”, ali i vrijeme jedne drukčije osjećajnosti koja je dinamizirala hrvatsku/zagrebačku društvenu zbilju nakon dugog razdoblja “zimskog solsticija” uoči nagovještaja ratnih strahota.
A upravo u takvoj atmosferi, u kojoj su se jedna za drugom raspadale brojne ideološke laži, živi junak Cvetnićeva romana, Vjekoslav Modrić, nesvršeni student prava. Posve nezainteresiran za zbivanja u društvu, oboružan finom mjerom ravnodušnosti i ironije, svoju ničim zanimljivu, autsajdersku svakodnevicu on pro/e/življava bez većih stresova. Kao ni šutljivu većinu sugrađana, ni Cvetnićeva se junaka osobito ne tiču priče o “hrvatskom proljeću” i “ukradenoj državnosti”, ali ni priče o “bratstvu, jedinstvu i budućnosti” i socijalizmu s ljudskim izgledom. Štoviše, sve su to “komunističke zavjere protiv odrastanja”, jeftine “liberalne budalaštine” i ideološke magle za uhljebljenje karijerista, obmanjivača i intelektualaca bez pokrića. Svjetonazoru pripovjedača u prvom licu, pa stoga bliska samomu Cvetniću, sve je to građa za razmišljanje i kritičke komentare te povod za obilne digresije, esejističke dionice i epizode od kojih je ovaj opsežni roman oblikovan.
Za razliku od Cvetnićeva junaka koji je zakasnio na slamnigovsku “bolju polovicu hrabrosti”, drugi lik kojemu je posvećena značajna pozornost je bratić Hrvoje; osim što je drugo lice zajedničkoga vremena, posve je drukčiji, aktivan je i svjestan da nije vrijeme za uzmak, već da se mora preuzeti odgovornost za sudbinu. Posebno se to očituje u pismima koja iz vojske šalje Cvetnićevu junaku, iz čijih je poruka vidljivo da vlast preuzimaju velikosrpski kadrovi, da se iz kasarni izmješta oružje te da predstoji užas, u kojemu će on – kada rat doista i počne – preuzeti jednu od krupnih uloga u narodnoj obrani. Osim što su okvir privatnoj zbilji junaka, detalji pisama oprostoruju političko tkivo romana, čijoj reljefnosti i autentičnoj dokumentarnosti pridonose i stvarni politički likovi te slike/vijesti iz novina i časopisa koje Cvetnićev junak, ali i njegovi bliži, čita i komentira. Bez tih bi sadržaja, unatoč obilnim digresijama i nerijetko opterećujućim meandriranjima, priča ostala tek privatnom pričom, siromašnijom i manje uvjerljivom od ove, krupne, društvene, koju roman nosi.
Ispisujući priču o zagrebačkim/hrvatskim osamdesetima, u kojoj se u prepoznatljivu spisateljskom otisku isprepleću privatna i društvena iskustva s kulturnim i političkim sadržajima jednoga vremena, Cvetnić je na 550 stranica, podijeljenih po mjesecima, ali i s mudrošću vremenske distance, legitimirao mnoge karakteristike svoga već provjerena pripovjedačkog talenta. Osim sklonosti epskoj gesti, po čemu se značajno razlikuje od svoje generacije, u izdašnim registrima njegove naracije progovara pisac s neupitnim povjerenjem u priču, koji poznaje njezine tajne i iznenađenja u njezinoj artikulaciji. Kao pisac bogate spisateljske kulture i duhovnosti, usto oboružan i brojnim književnim znanjima, Cvetnić je roman premrežio i mnoštvom funkcionalnih citata i intertekstualnih i intermedijalnih konotacija, postavivši i na toj razini standarde koje nije lako doseći. Ono što posebno izdvaja ovaj roman – za koji, držimo, da nećemo pogriješiti ako ga okarakteriziramo i ključnim romanom i trajnim književnim dokumentom o hrvatskim osamdesetima, ali ne manje i autorovim “obračunom s vlastitom prošlošću” te “romanesknom ispričnicom pred vlastitom savješću” – jesu nadasve rječita spisateljska kultura, nesvakidašnja stilska elegancija s finom mjerom ironije i duhovitosti te intenzitet promjena spisateljskih registara u privlačnu i uvjerljivu pripovjedačkom ruhu. Objedinjeni u reljefnom okviru društvenog romana, kojemu bi mjestimična kraćenja i sažimanja samo uvećala ionako visok napon, elementi su to i sadržaji neprijeporno značajne književne vrijednosti koji su hrabrili Povjerenstvo u odluci da mu dodijeli nagradu “Ksavera Šandora Gjalskoga” za najbolje prozno djelo u razdoblju od 1. rujna 2008. do 1. rujna 2009. godine.
Za Povjerenstvo
dr.sc. Ivan J. Bošković
