Svi ljubitelji, poznavatelji ili znatiželjnici Gjalskijeva života i stvaralaštva u Velikoj galeriji 21. listopada s početkom u 20.00 sati mogli su „iz prve ruke“ čuti stručna izlaganja potkrijepljena znanstvenim istraživanjima, ali i osobna stajališta profesora s Katedre za noviju hrvatsku književnost pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, redom doktora znanosti, – Julijane Matanović, Suzane Coha i Domagoja Brozovića. Književnu tribinu vodili su doktor Ivica Balagović i profesorica hrvatskoga jezika Sandra Babnik Lončar koja je predstavila izlagače, teme Tribine i podsjetila zašto se Gjalskoga naziva „hrvatskim Turgenjevom“, nostalgičarem ili prvim piscem političkoga romana.

Profesorica Suzana Coha, specijalizirana za hrvatsku književnost 19. stoljeća, uz to i podrijetlom iz Hrvatskoga zagorja, održala je izlaganje na temu „Gjalski i preporod“. Svoje je izlaganje temeljila na Gjalskijevu odnosu prema hrvatskom narodnom preporodu, odnosu njegovih političkih ideja i književnoga stvaralaštva, poveznicama s Antunom Gustavom Matošem i ocjenama književne kritike. Istaknula je kako je Gjalski bio zagovornik preporodnih ideja o kojima je slušao u očevu društvu okupljenom oko iliraca. Nije stoga ni čudno što zagovara ideju da hrvatska književnost treba biti u funkciji izgradnje hrvatskoga nacionalnog identiteta, pri čemu se osjeća i Šenoin utjecaj. Igrom sudbine, stota obljetnica početka hrvatskoga narodnog preporoda preklapa se sa Gjalskijevom smrću 1935. godine. Profesorica Coha objašnjava sličnosti i razlike između tri romana – Osvit, Za materinsku riječ i Dolazak Hrvata, od kojih prva dva tematiziraju hrvatski narodni preporod, a treći opisuje i donosi jedan od ključnih trenutaka naroda – upravo dolazak u današnju domovinu. Turbulentan odnos između Matoša i Gjalskoga uvjetovan je i njihovim političkim stajalištima i razilaženjima, koja su rezultirala i Matoševim lošim kritikama Gjalskijeva stvaralaštva. Matoš-pravaš zamjerao je Gjalskome političku heterogenost – od pravaštva, narodnjaštva do podržavanja hrvatsko-mađarskoga unitarizma i jugoslavenske federacije. Neosporno je da Gjalski  povijest prikazuje vrlo realistično i da su se povjesničari služili njegovim djelima kao autentičnim povijesnim izvorima, ali treba napomenuti da su povijesni romani u funkciji oblikovanja i osvješćivanja nacionalnoga identiteta. Profesorica Coha na kraju zaključuje, referirajući se na Miroslava Šicela, da je Gjalskijeva realistička proza, ne umanjujući značaj povijesti i povijesnih elemenata, najvrjednija u slikovitim prikazima junaka, pejzaža i atmosfere.

Profesor Domagoj Brozović bavio se temom „Gjalski i fantastika“ te je u središte istraživanja stavio Gjalskijev ciklus fantastičnih novela s okultnim motivima Tajinstvene priče, u kojima dominiraju motivi noći, sna i smrti. Upliv fantastičnoga u realistično rezultira stvaranjem zasebnoga prostora, ali i mjesta u Gjalskijevu opusu. Profesor Brozović objašnjava da fantastični motivi nisu isključivo utjecaj moderne, koja se javlja u Gjalskijevo doba. Argumentira svoje stavove novelom San doktora Mišića koja prepleće motive sna i mrtve drage izazivajući u čitateljima osjećaje nelagode, straha i neizvjesnosti.

Moderatorica Tribine, profesorica Julijana Matanović, u središte svojega izlaganja, intrigantno naslovljenoga Zašto je Janko zaslužio, a Marko nije?, problematizira pitanje piščeve biografije u tumačenju djela. Problematizirajući pojam epoha, koje se u znanosti o književnosti doduše omeđuju stoljećima ili godinama koje označuju simbolične događaje radi lakše sistematizacije, profesorica Matanović napominje da je te granice nemoguće precizno odrediti (Ne zaboravimo pritom da se književnost opire svrstavanju u ladice!) što potkrjepljuje i stvaralaštvo Ksavera Šandora Gjalskoga koegzistirajući između poetsko-realističnoga i fantastičnoga. Piščevo stvaralaštvo profesorica dijeli u tri tematska kruga – djela koja tematiziraju povijest, prošlost i politiku, djela s fantastičnim elementima i djela u kojima sam pisac razotkriva svoj autorski čin ogoljavajući se pred čitateljima. Usuđujem se napisati da književnike K. Š. Gjalskoga i Julijanu Matanović upravo povezuje spremnost razotkrivanja autorskih mehanizama, koje i sama književnica rabi u svojem stvaralaštvu, (pritom ne mislim na iste književne tehnike). „Pisac ima pravo reći o sebi“ – teza je koju Julijana Matanović upisuje i u svoja djela. Gjalski u svojim autobiografskim zapisima direktno, otvoreno i nedvosmisleno progovara u o uzorima, izvorima, korištenoj literaturi, o stanju o književnosti i kulturi. Zašto profesorica Matanović odabire intrigantan naslov? Znamo da se Janko odnosi na Janka Borislavića, a lik Marka pojavljuje se u romanu Radmilović gdje namjerno izostavlja puno ime. Ta je praznina u naslovu, kako objašnjava profesorica Matanović, „autorovo pravo naslova“, a njome želi poručiti i poučiti da Marko može biti svatko od nas, može biti hrvatska književnost, a može biti i ponavljajuća prošlost/povijest.

Zahvaljujemo profesorima Julijani Matanović, Suzani Coha i Domagoju Brozoviću na jasnim i konciznim izlaganjima koja su osvijetlila pogled na Gjalskijevo stvaralaštvo te što su svojim istraživanjima utrli put k razumijevanju i otkrivanjima novih dimenzija njegova lika i djela.

 

Tina Marušić