Nagrada Ksaver Šandor Gjalski 2013.

Nagrada Ksaver Šandor Gjalski 2013.

Na sjednici održanoj 3. listopada 2013., Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Stjepan Čuić (predsjednik), Nikola Đuretić, Sofija Keča, Ingrid Lončar i Ivica Matičević, većinom je glasova odlučilo da se Nagrada Ksaver Šandor Gjalski za 2013. dodijeli Pavlu Pavličiću za roman Muzej revolucije (Mozaik knjiga, Zagreb 2012).

U uži izbor za Nagradu ušle su sljedeće knjige: Julijana Matanović, Samo majka i kći (Mozaik knjiga, Zagreb 2012); Ivana Šojat-Kuči, Ničiji sinovi (Fraktura, Zaprešić 2012); Pavao Pavličić, Muzej revolucije (Mozaik knjiga, Zagreb 2012); Sanja Lovrenčić, Ardura (Fraktura, Zaprešić 2012); Jurica Pavičić, Brod u dvorištu (VBZ, Zagreb 2013); Mihaela Gašpar, Slatkiš, duhan, britva (Disput, Zagreb 2013); Bekim Sejranović, Sandale (VBZ, Zagreb 2013).

Obrazloženje

Roman Muzej revolucije Pavla Pavličića kronika je sazrijevanja, neka vrsta preglednika i kataloga javnih i intimnih epizoda u životu trojice prijatelja – pripovjedača, Luje i Goge – koji su na sudbinski način povezani s izdvojenim prostorom, zgradom Muzeja revolucije u jednom panonskom gradiću od početka 1950-tih do vojno-redarstvene akcije Oluja u kolovozu 1995. Usporedno s njihovim životnim pričama pred nama se rastvara i priča o sudbini, javnim funkcijama i simboličkoj vrijednosti jedne, naizgled obične javne ustanove u kontekstu širih političkih i društvenih zbivanja za trajanja, odumiranja i konačne propasti jugoslavenske državne zajednice. Pri tome je od presudne važnosti pripovjedačeva dvostruka, međusobno isprepletena analiza: analiza stanja i promjena vanjskih okolnosti u tzv. revolucionarnim gibanjima jugoslavenskog društva te analiza i oblikovanje unutarnjih, emotivnih i misaonih sastavnica u odrastanju i postupnom sazrijevanju trojice dječaka, mladića i odraslih muškaraca koji su i sami postali akteri pojedinih poznatih povijesnih događaja, od studentskih nemira 1968. do Domovinskog rata i akcije Oluja.

Pripovjedač je jedini neimenovani od trojice prijatelja koji je u tim događajima imao najmanje udjela i utjecaja, koji je uglavnom bio promatrač zbivanja, eventualno u funkciji nečijih tuđih nakana, osoba „na kojoj se vršila povijest“ i čija je obitelj, za razliku od negdašnje bogataške obitelji Lujine (koja je posjedovala i zgradu budućeg muzeja) i revolucionarno-herojske Gogine, bila potpuna nevažna i povijesno nepoznata u tom kraju, pa je u samome romanu upravo on dobio središnju ulogu informatora, izvjestitelja i analitičara: postao je fiksni unutarnji fokalizator, instancija koja vidi i koja govori.

Pripovjedna, poglavito formula kompozicijske izgradnje temelji se na pravilnoj i dosljednoj izmjeni aktualnih (kolovoz 1995., početak i kraj Oluje) i prošlih događaja povezanih manje ili više s muzejskim prostorom, i to tako da je izvještavanje o prošlosti disciplinirano provedeno prema dekadama (1950-te, 1960-te, 1970-te i dalje) ili memorijsko-asocijativnim nizovima (npr., vanjski događaj ili predmet kao poticaj), sve dok se sjećanja pri kraju romana ne stope s aktualnim, kolovoškim događajima iz početne pripovjedne situacije. Stilsko-izražajni kompleks je očišćen od nepotrebnog retoričkog tereta, s odmjerenim i funkcionalnim jezičnim i mikrostrukturnim materijalom kojemu je cilj opisati, objasniti i definirati pojave o kojima se govori. Iako je posrijedi model analitičko-društvenog romana, s gustim semantičkim slojem u predočavanju i identifikaciji političkih, socijalnih, intelektualnih i kulturnih promjena kroz koje je prolazila negdašnja država, u romanu su zamjetni i motivski refleksi iz drugih poznatih autorovih narativnih modela, iz krimića i fantastike (tajanstveni podrum, neočekivani i nepoznati noćni napadači, potenciranje opasne, gotovo irealne atmosfere, zagonetne simboličke poruke mjesnih čudaka, i sl.).

Svoja sjećanja i komentare na prošle događaje pripovjedač marljivo bilježi u muzejsku Knjigu dojmova dok boravi u zgradi koju, kao opunomoćenik novog/starog vlasnika prijatelja Luje Kraljevca, čuva od mogućih osvetničkih diverzija lokalnih patriota. Pisanje o povijesnim događajima iz strogo osobne vizure postaje za njega mehanizam spoznaje i mjera prihvaćanja konačne istine o sebi i drugima: „Prišao sam stoliću, sjeo i počeo pisati. I sad kad sam već ispisao sve ovo, pomalo mi sviće zašto zapravo pišem. Ne zato što bih vjerovao da još uvijek mogu učiniti nešto u književnosti, a još manje zato da bih ostavio dokument. Pišem zato što se nadam da ću organizirajući tekst, slažući rečenice, nastojeći oko logike i smisla, nekako shvatiti što se zapravo s nama dogodilo, kakav je bio naš život“. A taj „naš život“ u jugoslavenskoj revoluciji, kako poručuje Pavličić, bio je život (is)trpljene povijesti u kojoj su se pripadajuće činjenice redovito krivotvorile prema potrebama trenutka, a revolucija je danonoćno stražarila i prijetila narodu u ime kojeg je navodno bila provedena. Muzej revolucije je sa svojim dotrajalim, prašnjavim i zaboravljenim eksponatima tvarna slika i prilika propale države, njezine revolucije i promašene ideologije, fragment izoštrenih kontura pomoću kojeg je lakše obuhvatiti i sagledati cjelinu zajedničke povijesti. Pisanje je, na drugoj strani, mogući, makar i simbolički način da se kaotični vanjski svijet pokuša kritički razumjeti i savladati. Iskrenim i hrabrim pisanjem rastjerujemo muzejske spodobe, čistimo život od nepotrebnih stvari, ljudi i prilika, dohvaćamo vjerodostojniju povijest našeg i tuđih života. Drukčije rečeno, Pavličić poručuje kako budućnost pripada tzv. običnim, ali slobodnim, odlučnim i samosvjesnim ljudima kojima su nadređene povijesne akceleracije i zamrznute misli bilo koje ideologije nepoznate, odbojne i strane.

Pripovjednim umijećem, ostvarenom estetskom razinom i tematskom izvornošću roman Muzej revolucije preklapa se s najboljim autorovim djelima, a ta su djela, podsjetimo, postala uporišne točke u razvoju suvremene hrvatske proze.

Ivica Matičević, u ime Prosudbenog povjerenstva

Pavao Pavličić

Pavao Pavličić (rođen u Vukovaru 1946.) hrvatski je književnik koji piše za odrasle i djecu. U Zagrebu je studirao komparativnu književnost i talijanski jezik s književnošću. Redoviti je profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Na području književne povijesti najviše se bavio barokom i manirizmom, a kao versolog semantikom stiha. Objavio i više interpretacija iz starije i novije hrvatske lirike. Pavao Pavličić je danas najproduktivniji hrvatski prozaik s preko četrdeset objavljenih romana, knjiga priča, autobiografskih zapisa, feljtona i romana za djecu. Prve je prozne radove objavio 1968. godine, a prvu knjigu „Lađa od vode“ 1972.

Neraskidiva veza Pavličićeva znanstvenog i književnog interesa može se i “pročitati” iz njegovih romana. Naime, gotovo svi njegovi glavni junaci imaju nekakve veze s njegovim zvanjem. Tako u romanu „Koraljna vrata“ filolog odlazi na Lastovo pregledati stare spise među kojima će pronaći dva izgubljena pjevanja Gundulićeva „Osmana“. U „Rupi na nebu“ glavni lik je prevoditelj (Pavličić je prevodio talijanske dolcestilnoviste) koji otkriva zagrebačke gornjogradske podzemne hodnike, a u njegovom romanu „Numerus clausus“ u središtu pozornosti je student književnosti kao pripovjedač i njegov prijatelj, student medicine.

Već u Pavličićevoj novelističkoj fazi (treća zbirka pripovjedaka „Dobri duh Zagreba“) primijećena je stanovita promjena u njegovom pisanju koja je postala njegova trajna odlika: miješanje fantastike i postupaka karakterističnih za kriminalistički roman. Naime, u osnovi većine Pavličićevih romana je struktura enigme, a fantastične elemente koristi pri stvaranju zapleta. Osim strukture enigme i fantastičnih elemenata, u njegovim romanima uočljivi su i postupci karakteristični za tzv. zabavnu književnost: dinamična fabula (puna neočekivanih obrata), jednostavan izraz, plošni likovi, odnosno likovi svedeni na funkcije koje imaju u strukturi zapleta.
Književnu nagradu „Ksaver Šandor Gjalski“ osvojio je 1986. godine za roman „Trg slobode“ i 1995. godine za roman „Šapudl“.