Novosti i najave

Izložba Matka Trebotića

Velika galerija grada Zaboka, predstavlja izložbu slika istaknutoga hrvatskoga suvremenoga umjetnika Matka Trebotića, u organizaciji Kabineta grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Kroz tri posljednja slikarska ciklusa (42 izabrana djela) pod naslovom Mediteranski zapisi, Memorija Mediterana i Mediteran, Ljeto 2011., dobit ćemo uvid u njegovu novu poetiku i stil.

MATKO TREBOTIĆ / Mediteranski zapisi

autorica koncepcije izložbe, uvodni tekst i likovni postav
mr.sc. Slavice Marković, ravnateljica Kabineta grafike HAZU

fotografije uz tekst:
Memorija Mediterana I. II, XX, XXIII, XXV.

TEKSTOVI u katalogu:

Slavica Marković

Od deskripcije do apstrakcije – crtež u slici Matka Trebotića

Nakon niza uglednih majstora pera koji su, umijećem, znanjem i žarom nastojali doprijeti do bitka u slici Matka Trebotića, pa i s namjerom da njegovo djelo bude nadahnuće njihovu eseju, činilo nam se zapravo da i nema mjesta za još jedan autentičan pristup iz kojeg će biti vidljiv nepoznati aspekt njegove umjetnosti. Ipak, novo motrište otkrivaju novi ciklusi, a duh otvoren primanju, prepoznaje i spoznaje ljepotu, otklon k usponu u prostranstva svjetlosti koja otvaraju nova djela. Unatoč svim dosadašnjim određenjima i neospornim genius loci obilježjima koja prožimaju Trebotićevu umjetnost, njegov kozmopolitski duh u traganju je za univerzalnim spoznajama, mjestima dodirivanja ljudskoga i božanskoga. U čežnji za iskorakom radikalno mijenja smjer, kako bi energija i svjetlo Jadrana obasjali sve prostore nove slike. S ushitom letača koji sve vidi, osjeća zvukove, mirise i prostore i svemu se raduje, Matko Trebotić kontrolira akcije na cijeloj površini svojega formata te gradi začudno svjetlonosno polje u kojem pulsira svjež spontan gestualni crtež. Ako je glazba poticaj i nadahnuće djelu, znakovito je da su Sorkočevićeve i Schumannove simfonije i Dvorakovi koncerti, koji i danas odjekuju prostorima Matkova atelijera, izazvali struju koja prožima epidermu, ulazi u pore i stvara blistavi fluid pretočen u gestu, znak, koloristički akcent slikarskoga kadra. Konfucije je naučavao da glazba oplođuje klice kreposti koje čovjek nosi u srcu… ako je tako, a nema razloga za našu sumnju, onda je upravo otkrivena tajna koja je pokrenula neslućenu erupciju slikarske i crtačke geste, val novoga nadahnuća.

U procesu gonetanja i traganja za univerzalnim vrijednostima Trebotić ne mijenja ikonografiju, već sredstva izražavanja i stil. Nije se odrekao autentičnoga znakovlja, ali je obrisao njihovu čitljivost. Križ, tlocrt crkvice, forum, glagoljsko slovo, kvadrat, trokut, broj – gradivni su elementi slike. Na ponajboljim primjercima, svjetlost je prosijala kadar i na površinu iznijela tek poneki poznati znak, koloristički akcent, a oslobodila prostor slike za dosad neviđen trijumf crteža, koji vibrira i živi od ruba do ruba kompozicije (Memorija Mediterana XX, XXII, XXIII).Vratio se naš majstor enformelnoj gesti s neslućenom lakoćom, u dramatičnom ritmu unoseći i iscrtavajući osobnu dramu, uzbuđenja i sjete. Olovkom, ugljenim štapićem, olovkom u boji, pastelom ili grebanjem on komponira i trijumfira, bez želje da se svidi. I ako je nekoć tvrdio – živim od onoga što sam proživio kao dijete – danas njegova umjetnost, više nego ikada, svjedoči život njegova libida. Upravo crtež razotkriva raskoš njegova unutarnjega života, tajne naravi, puls njegova bića.

Crtež svoj primat duguje elementarnoj ljudskoj potrebi risanja, pisanja, grebanja, jer jasan trag, čitljiv znak, poruka upisana u stijeni, svjedoče postojanje, moć, vlast, ljepotu. Crtež je poruka, pismo upućeno nepoznatu čitaču ili čitljiv znak. Tijekom povijesti, ta nas je stvarnost trajno obuzimala, prožimala i pokretala. Svaki, baš svaki umjetnik crta, jer crtanje je mentalni proces u prostoru vertikalne, duhovne komunikacije, on je indikator spoznaje, emocionalnog stanja, ljepote, duhovnoga obasjanja. I nije čudno što umjetnici ljubomorno čuvaju te prvijence i pokretače imaginacije. Nije uvijek smišljena igra u kojoj se skriva baš taj ključ. Upravo je stoga crtež trajna enigma koju brižno motrimo, s ljubavlju razlažemo, analiziramo, ne bi li razgrnuli one tvorbene, gradivne slojeve djela i dosegnuli negdje skriveni bitak. Počelo i puninu djela, vrhunsku poruku umu i srcu, dubini bića otvorena komunikaciji, spoznaji i ljepoti. Iz toga aspekta posljednji slikarski ciklusi Matka Trebotića zaslužuju našu pozornost, elaboraciju i prezentaciju.

Trebotićev crtež nije počelo, nije ideja za realizaciju slikarskoga djela, on nije potka, iako ga naslućujemo u potki slike. Crtež živi u epidermi slike i dominira njezinom površinom, govori više o intimnome životu umjetnika, o iskri njegova bića, od bilo koje slikarske kompozicije. Životni puls umjetnika vibrira u slikarskom tkivu. Plod je to i dubokih impresija koje se trajno roje i množe u psihi i brzo poput misli smiraj nalaze u polju slikarskoga kadra.

Život u horizontali i vertikali slike

U dosadašnjim katalozima Trebotićevih slikarskih izložbi termin kombinirana tehnika govori o načinu nastanka njegova djela. Ta sintagma podrazumijeva sve primijenjene tehnike, aktivnosti i sredstva koje umjetnik rabi u procesu rada, a zapravo nam malo (ili ništa) govori o tajni koja nije tek zanatska vještina, već opredjeljenje o kojem ovisi rezultat. Izbor kreativnog čina, koji objedinjuje i uključuje niz vrlo različitih slikarskih, crtačkih, grafičkih metoda u stanju predanja diktatu otvorena uma. Mi čitamo njegovu poruku, ćutimo emanaciju i ljepotu, ali previđamo bogatstvo slojevitosti u kojoj se taložila silina osobne energije u dramatici spoznaja i umjetničkoga prosvjetljenja.

U Kabinetu grafike Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti desetljećima njegujemo analitički pristup djelu. Jer, slikarski je čin planirana, a ipak toliko spontana akcija, svojevrsna drama unutarnjih poriva i htijenja, spoznaja i čežnje da se dosegne cilj što vječno izmiče, univerzalna vrijednost i trajna ljepota. U želji da ostvari svjetlosni fluid, Trebotić zna kako postići prožimanje, tekućinom i bojom rasvijetliti sliku. Olovkom, kistom, ugljenim štapićem, pastelom radi istovremeno i pažljivo nadzire svoj čin. On vlada slikarskim, crtačkim i grafičkim tehnikama i poigrava se s njihovim svojstvima. Gustim, bijelim polikolorom i kistom ostavlja neujednačen trag i stvara podlogu koja postaje živi prostor kadra. Svojstva boje omogućuju usporedne akcije crtanja i slikanja koje se odvijaju poput nekoga performansa s promjenama položaja platna. Akcije crtanja, slikanja i prolijevanja u horizontali, u vertikali slikarskoga platna, rastaču i brišu oslikane dionice, pretapaju i ispiru čitava polja slike. U toj dramatičnoj igri prožimanja, tekućina, talog i boja rastaču crtež, i ostavljaju trag, izbrazdano polje, svojevrsni novi slikarski znak. Slikar potire svjetlo koje još uvijek prosijava teksturu slike, raduje se i nada. Akcentuira jarkim koloritom crvene, modre, žute, gustoćom duboko zemljano-crne. U tom alkemijskom činu, dok akvarel rastače ugljene čestice, dinamika Schumannove simfonije No 9 u E molu prožima prostore i svaku poru slike. Taj se postupak ponavlja i traje do trenutka ispunjenja, potpunoga smiraja. Dinamika je to koja ispunja autora, ali i svakoga zagledanoga, predanog čitača njegova djela.

Pisanje bez poruke / Crtanje u tkivu slike

Neki umjetnici povlašteni su već svojim rođenjem, dok drugi dugo traže mjesto svojega nadahnuća, svojevrsnu izolaciju, kultni prostor stvaranja. Brojni su kontinentalci istinske poticaje našli u okruženju Mediterana i sve stvoreno duguju njegovu bogatstvu. I naš je izabranik lutao sjeverom Europe, da bi smiraj našao na splitskim Mejama odakle se osjećaju i ćute vjetrovi i mirisi Mediterana, a svjetlost luči mijene u cijelom spektru najfinijih nijansi. Znao je prepoznati i iskoristiti mjesto (genius loci) dragocjena obilježja, znak (križ, kvadrat, trokut …), pismo ( glagoljicu ) da bi rastao u trajnoj čežnji i nadao se dosezima univerzalnih vrijednosti.

Opažanje je naša moć, no svijest da jasno prepoznajemo poruku, neka je vrsta svjetla u kojemu vidimo ono što spoznajemo. Jesmo li se pitali što to osvijetli spoznaju nekoga umjetnika da je postane svjestan i prenese dalje u materiju i formu? Što ga to prosvijetli da vidi pojave i ljude, svijet koji ga okružuje, tako različito od drugih umjetnika ili nekoga od nas? Da svojom rukom iscrta, ispiše poruku, misao, formu… možda slično, a opet toliko različito od drugoga koji promatra istu pojavu i razmišlja o njoj. Koji su to pokretači, koja obasjanja? Što nas to prožima kad shvatimo i izreknemo spoznaju? Gdje je mjera kojom se mjeri?

Zdrav duh je temelj spoznaje, pokretač snažne kreativnosti i kreativnost sama! Vještina ruke modelira život psihe, brazda, ispisuje tragove u djelu, ali duh emanira trajnu ljepotu koju prepoznajemo i osjećamo, koja ne mijenja silinu, karakter i moć.

Trebotićeve nove slike čudesni su pejzaži viđeni okom usamljena letača. U njima su jadranski otoci okupani svjetlošću nakon ljetne bujice. Apstraktne kompozicije u kojima živi još poneki znak i živ dinamičan crtež olovkom, gusto tkivo vertikala nastalih procurjevanjem tekućina i boja. Plod htijenja i slučajnosti istovremeno. U tom se procesu prožimanja akvarela i ulja, ugljena i pastela, slikar otvara i vjeruje svom čulu, izgara i sanja. Riječi i slike potopljene su do samog ruba čitljivosti. Forme nastaju iz boje, mrlje, kaplje i gestualnog poteza kistom. U toj ekspresivnoj uzbudljivoj bujici boje i oblika prisutno je samopouzdanje, mjera i šarm. Prisutan je minuciozan, jasan i čitljiv potpis Matka Trebotića, fino ispisan, jedva uočljiv znak.

Već dvadeseto stoljeće poznaje miješanje likovnih disciplina, a dvadesetprvo negira sve granice među njima. Crtež više nije čist medij, skica ili mentalna vježba umjetnika u procesu stvaranja. Prelazeći u područje slike mijenja se njegov karakter i tag.

U svojim novim ciklusima Matko Trebotić slika i crta istovremeno. Hoće li novom kompozicijom dominirati blještav kolorit, slikarska gesta ili dramatična igra crteža olovkom, ugljenom, pastelom u boji ili grebanjem po vlažnoj površini polikolorom natopljena platna, ovisit će samo o trenutnome htijenju umjetnika. U težnji za slikarskim nije se odrekao crteža i crtanja. Pa i kad slikarska platna pršte od svjetlosti i kolorita, crtež se uvlači u njihovo tkivo kao gradivni element slike. Ima u njima antiestetike i neuroze, fine čulnosti, hedonizma, libidne snage neslućene slobode, lakoće i radosti stvaranja. Pisanje bez poruke, crtanje bez kontrole i namjere da nešto znači, pokriva akvarelnu dramu u kojoj se ponegdje tek zaplete koji list, tlocrt crkvice, glagoljski znak (Mediteranski zapis I, IV, ili Memorija Mediterana XXI, XXV.). Umjetnik je u svojevrsnom transu, sjajnom nebeskom oblaku koji prožima i hrani njegovu imaginaciju.

Na tragu je to poimanja slikarstva i crteža u slici nedavno preminuloga Cy Twombleya.
Fasciniran baštinom tuđe zemlje, ljepotom i svjetlošću Mediterana, i njegova je umjetnost plod pamćenja, memorije prostora, a crtež odraz toga sjećanja. I njegov je medij pisanje, trajno kretanje slikom i brisanje. I on stvara pod utjecajem tradicije i podneblja Mediterana koji je dubinski napajao Trebotićevu imaginaciju. Unatoč istom nadahnuću, pa i poimanju slike i slikarstva, njihovi su rukopisi i duktusi – biljeg djela, odraz osobne čulnosti. Ne vjerujem da je Twomblyjevo slikarstvo bilo poticaj mijeni, bujici slika novoga Trebotićeva ciklusa. Kao i u tolikim drugim pojavama energije su se susrele, prepoznale i u svom podneblju emaniraju autentično svjetlo. Djela iz ciklusa Mediteran Ljeto 11 potenciraju slikarske kvalitete, blještav život boje, zemljanoga taloga, tekućega akvarela koji se rastače i curi, mrlje i slikarske geste. Crtež se pomalo guši u gustoći slikarskoga tkiva, da bi bio potisnut iz središnjeg polja slike. Hoće li novim djelima dominirati crtež i crtanje ili boja i mrlja? Na to pitanje teško će odgovoriti i sam umjetnik.

Ono si što tek možeš biti. Stvoren si za optimum–vrhunski doseg, harmoniju postojanja. (T. I.) Umjetnik je na osobit način izabrano biće u bitku, čija nam ljepota godi a poruka liječi, ako smo je kadri pročitati.

Slavica Marković

Lilijana Domić

Mediteranske iluminacije

Neobično je govoriti o udjelu crtačkog, o udjelu crteža u slici Matka Trebotića koncentrirajući se na jednu od njegovih antologijskih izložbi upriličenih 2011. – na izložbi skulptura! Ulaskom u izložbene prostore, Meštrovićevu galeriju u Splitu i Galeriju Forum u Zagrebu, imali smo fantastičan doživljaj ulaska u sliku jer je skulpturama materijalizirao osobnu slikarsko-crtačku ikonografiju. Nevjerojatno je s koliko su mjere u trećoj dimenziji „rekonstruirani“ Trebotićevi znakovi od grafema do crtovlja, linija, vibrantnih crtica. Tu su oprostorena čitava poglavlja njegova slikarstva i to sa svim apstraktno ekspresionističkim linearnim detaljima. Iz jedne tehnologije u drugu, iz dvodimenzionalnog u trodimenzionalno, pretočeno je, na začudan način, i ono minuciozno, vibrantno crtačko. Ima nešto magično u toj pretvorbi. Uopće, ima nečeg magičnog u ovom slikarstvu s prosvijetljenom podlogom, koja „nosi“ zviježđe znakova, grafema, ideograma. Ali, crtež u opusu Matka Trebotića nije srastao s podlogom u slici nego je, u čudesnim transparencijama ostao vidljivim, sugestivnim dijelom slike. Otuda hipoteza o iluminacijama, iluminiranom rukopisu koji pamti i crtačko i slikarsko.

Građa i građevine, fragmenti i iskopine što markiraju sredozemni krajolik, u Trebotićevom rukopisu rastu do iluminacije na načine poznate i priznate u suvremenoj umjetnosti. To su načini enformela, neoekspresionizma, takozvanog lirskog ekspresionizma, kaligrafije. Svi su oni ostali trajno gradbeno tkivo Trebotićeva slikarstva. Opet, u maniri svojevrsnog arpeggia, velike formate njegovih novih slika oživljava pulsirajuća kaligrafija, crtež stroboskopskoga efekta. Aktualni radovi kao središnje mjesto izložbe u Velikog galeriji Grada Zaboka, potom u Kabinetu grafike HAZU u Zagrebu iznova upućuju na Trebotićeva ishodišta, na simboliku tlorisa starohrvatske crkvice, baptisterija, grobišta, foruma, bazilike, što iz prostora zavičajnoga muzeja, projicira pojmove, znakove, grafeme. Slijedom crteža apliciranih ili umetnutih u sliku koja određuje Trebotićev opus posljednjih se godina izdvaja grafem, sažetak tlocrta bokocrta, geometrijski elementi…

Ikonografiju izgrađenu na značenju antičkih i starohrvatskih srednjovjekovnih arheoloških lokaliteta nadopunile su jednostavne sheme glagoljskih slova koja u svemu podsjećaju na gradbeni znak. A introspektivna, jer zagledan u tragove koje iznosi ranokršćanska i srednjovjekovna arheologija, zagledan u prostor djetinjstva, zagledan u sebe, u zrcalo suvremene umjetnosti, nalazi načina otvoriti još jedna vrata, još jedan prostor u beskraju intuicije i spoznaje. U tim, koliko stvarnim toliko i virtualnim pejzažima, istodobno žive opsežni ali i minijaturni zapisi o antičkim lokalitetima, mogućim gradovima, gradotvornim hramovima, crkvicama, no to su također zaspisi o pamćenju na enformel, kojim je započeo svoj umjetnički put Tamnim krajolicima iz 1960.-68., pamćenju na kaligrafiju, da parafraziramo jedan Trebotićev naslov, kaligrafiju s Čarobnjakovog stola. Od Zapisa 1974. do Iskopina 1978. godine rastao je znak tlocrta crkvice do rekonstrukcije u galeriji, rekonstrukcije pod nazivom Zemlja zemlje moje 1981. godine.

Antologijska izložba, no nama je danas u fokusu njena umanjenica, crtež projekta koji nas vodi do rekonstrukcije i dekonstrukcije ideograma. Vodi nas u vremenu, od znaka upisanog u tlo do glagoljskih znakova zapisanih u žbuku, u zidove iza oltara. U odmjerenoj raskoši Trebotićevih pozadina plave i žute, koje nose zviježđa ideograma vjerojatno ćemo naći i karat, jedinicu za mjerenje zlata, dragog kamenja. Naime, od latinskog naziva rogača Karatonia potječe naziv mjere karat kojom mjerimo drago kamenje. Košćica iz mahunarke rogača bila je u antičko doba protuteža za mjerenje dragulja, zlata. Trebotićeve slike, u ritmu crteža, iz krajolika donose i kišu sjemenki; kao da su prošarane košćicama Karatonie, koje su protuteža blistavim ideogramima, primjerice, znakovlju u žutoj i crvenoj boji.

Onaj mali crveni križić, koji je tako logično utisnut u kartografiju slika sabranih pod nazivom Tragovi, 1995, samo je nastavak svojevrsnih esencijalnih likovnih svjedočenja. Križ, sa svakim novim ciklusom slika, konceptualnim nizom, ambijentalnim i scenografičnim rješenjima, u imaginarnoj arheološkoj kartografiji, uvijek pomaknut k drukčijem a istom značenju, u osnovi označava cardo i decumanum. Cardo i decumanum koji simbolikom križišta, kako na razini prostora, tako i na razini duhovnoga sabiranja nose introspektivni sklad. Jer, u svakom križu s Trebotićeve slike, u nekom od slojeva nalazimo gradotvornu Dioklecijanovu palaču; grad Split je uz otok Brač zavičajno ishodište umjetnika. U njegovom fokusu je križište kao točka koja sabire grad, točka koja sabire pojedinačno zdanje, crkvu usred nekropole, kao što sabire spoznaju, duh. Vjerojatno je na tom tragu, umjetnik obrazovanjem i arhitekt, u bitnoj točki križanja svog profesionalnog puta, tijekom 1971./72., kao Meisterschüller pohađao poznatu Folkwangschüle u Essenu kod profesora Hermana Schardta. Viziranje i crtež arhitekta dokučio je kist slikara. Premda je prije odlaska u Essen za sobom ostavio spomenute Tamne krajolike nastale u razdoblju 1960.-68. “ Kasnoantički jug” i “barbarski sjever” povezani su Tragovima, kako se uostalom i zove čitav jedan Trebotićev opus.

Opus kojime je s početka devedesetih, u posljednjem desetljeću drugog milenija, s distance arheologa i fantasta zagledanog u egzaktno i tvarno, obuhvatio topografiju antičkih i starohrvatskih lokaliteta ugroženih novim ratom. Rastvorio je značenje raskrižja, odmorišta, plokate, oltare, portale upisujući u prosvijetljeno tlo pronađene jedva prepoznatljive artefakte, koji se zgušnjavaju u fragmente, u arhitekturu, u gradotvorne nakupine prošlosti i budućnosti. Zvjezdano nebo, Portal, Krajolik iz 1990. uvode nas u seriju s motivima trokuta i križa nakon koje slijede Arheokrajolici. MatkoTrebotić tlocrt ili tloris otkriva u introspekciji transmedijalnog ili multimedijalnog umjetnika, što bi mogli iskazati sloganom: od Vitruvija do apstraktnog ekspresionizma. Stoga valja imati na umu u podlozi Trebotićevih umjetničkih interesa i obrazovanje arhitekta koje vodi do Vitruvijevih libara De architectura libri decem, poglavito do devete knjige gdje Vitruvije govori o mjesecu, suncu, zvijezdama u odnosu na tlo, dakle o astronomiji. Kako su starohrvatske crkvice prema istraživanjima profesora Mladena Pejakovića funkcionirale i kao sunčane ure lako je u svojevrsnoj prosvijetljenosti prostora i oko njega, u mjerama koje povezuju zemlju s nebom, prepoznati smisao Trebotićevih ishodišta, zavičajnih i obrazovnih: na otoku Braču, u Dalmaciji, kasnije na studiju arhitekture, slikarstva i grafike koji ga je odveo u konceptualno središte umjetnosti.

Kako je umjetnost određena interakcijom svi raniji detalji iz Trebotićevih Arheokrajolika sigurno su se poput zlatne kiše, poput svjetlosti koja dodiruje tlo, i nevidljivih voda u krajoliku nekad transformirali od najadekvatnijeg mjesta za podizanje hrama, u najskladniju studiju za čin crtanja i slikanja. Tako su se u rojevima, lineranim putanjama, linearnim zadebljanjima, iscrtkanim slojevima sabirali znakovi određujući tako i Trebotićevo zviježđe, Trebotićevu ikonografiju. Tlocrti, križišta, detalji u opetovanju mjere, dakle, stopa, zrno rogača odnosno karat, točka u križištu… riječi koje označavaju kretanje u krajoliku, ponovljena ili umanjena mjera upućuju na funkcionalno i kontemplativno, i u onom koloristički nenadmašnom, gestualno oslobođenom nizu slika pod nazivom Tragovi kao u novijim slikama Memoria Mediteranea. Nadalje, ono autorsko, originalno u Trebotića uvijek nalazimo u sprezi ekspresionizma i kontemplacije u sabiranju energije i finom pulsiranju svjetlosti. Doživljaj svjetlosti, punina tonski iznimno izbalansiranog kolorita, nadopunjena je grafemima. U ranijim razdobljima, primjerice, u kartografiji Čarobnjakovog stola iz 1975. ili Tragovima iz 1995. i slijedećih godina, grafemi nadopunjavaju središnje kompozicijsko uporište slike s Memorijom Mediterana preplavljuju sliku, ravnomjerno se preslaguju u beskraju pulsirajuće kompozicije. Uz to slike iz ciklusa Memoria Mediteranea nose nešto od (grafički) drugog medija: kao da su to glazbeni zapisi, zapisi istodobno zaboravljene i sasvim nove glazbe. Ritmički niz glagoljskih slova rasut po platnu, kao po nebeskom svodu, ponavlja, unutar strukturalno i gestualno slikarski kultiviranoga kadra svojevrstan refren koji nas u tvarnosti kombinirane tehnike, u naslagama tonova boje, opet, u nekom davnom odjeku podsjeća na umjetnikovo iskustvo enformela.

Nije to neoenformel, niti neka izvedenica, citat. To je samo unca pamćenja, karat “reza u zlatu”, reza u opusu, kreativno pamćenje iskustava. Novo slikarstvo Matka Trebotića premda određeno lirskim ekspresionizmom, koji se na izvjestan način približava tehnološkoj nekonvencionalnosti miješanja medija nadilazi jezik apstrakcije zapisan u povijesti suvremene umjetnosti, pa tako i enformela. Ovo se slikarstvo, oživljeno bojom koliko i crtačkim efektima, ipak, kontinuirano osvrće za motivom i nalazi ga u elementarnom, gradotvornom, egzistencijalnom znaku pravokutnika, u tlocrtu svetišta, u polukrugu, križištu, ali, ga sa sabiranjem pamćenja Mediterana, pronalazi i u svojevrsnoj božanskoj potki – u svjetlosti. Svjetlost je doduše u Trebotićevim kadrovima godinama tinjala da bi s Memoriom Mediteraneom, kako je naznačeno i u naslovu, postala “tematsko” uporište slikara. No, svjetlost je prije svega crtačko uporište sa svim slojevima listina složenih u osobnu kartografiju pamćenja, Pamćenja Mediterana. Trebotićevi najnoviji kadrovi, koji više ne zadržavaju tlocrt kao duhovni i stvarni otslik građevine, oslobođenim iskričavim (striboskopskim) crtežima dematerijaliziraju arheokrajolike u ideogram, u crteže zviježđa. Otslike neba na zemlji.
More i nebo, ostali su mjesto prijelaza između apstraktnih mogućnosti i jasnih određenja. No, kako smo prije u Trebotićevom poznatom ciklusu Tragova prepoznavali izvjesnu podvojenost između gestualnosti i stilizacije, ekspresije i konstrukcije, danas smo s novim slikama iznenađeni promjenama gotovo zaslijepljeni fluidnošću, protokom svjetlosti. Dominantna je Trebotićeva očaranost Svjetlošću, koja je postala motiv, možda personifikacija duha. Sve je ovdje određeno jasnim protokom svjetlosti, jasnim protokom prosvijetljenog znakovlja. Kao u glazbi, protok određuje vrijeme, a vrijeme mjerimo ritmom, zvukom i svjetlošću. U ciklusu Memoria Mediteranea i poslije njega, sadržano je i zadržano vrijeme trajanja poteza, akcenti, pauze, ritam gradnje slike – ubrzano, usporeno, kontemplativno, prosvijetljeno, alegro moderato, diminuiendo, lento…
Ako smo u ranijim fazama, primjerice, radovima iz 1995./97. uočavali čvrste oblike, fragmente zdanja, tlocrte, vrtove, koji se tijekom godina otvaraju apstraktnim ali uvijek čvrstim formama, s najnovijim se slikama ublažavaju pa i brišu kompozicijske okosnice. Sliku je preplavio pulsirajući crtež, premrežena je svojevrsnim zviježđem.

Matko Trebotić i danas razmišlja o onome što je bilo prije i poslije rušenja posvećene građevine, antičkoga hrama, ranokršćanske crkve, predromaničke crkvice, ali zanose ga fragmenti, gotovo neprepoznatljivo ziđe, zapisi u kamenu. Filozof Plotin govori o duhu građevine: Arhitektura je ono što ostane od zgrade kad joj se oduzme kamen. U slikarstvu Matka Trebotića ostala je svjetlost i ideogrami koji lebde u prosvijetljenom, kontemplativnom plavetnilu. Presloženi arheokrajolik postupno se pretvara u duhovni krajolik, apstrakciju. Pamćenje zavičaja, čitanje arhetipova, mjere ravnodnevnice, mjere koraka i lakta; bokopis i tloris starohrvatske crkvice koja u ranom srednjem vijeku sabire duhovno i nacionalno iskustvo, sve je to skriveno negdje u novoj, prosvijetljenoj Trebotićevoj slici, ali u fokusu je ideogram na podlozi od svjetlosti, u fokusu je postupak apstrahiranja. Svakim platnom na aktualnoj izložbi podastire ritam ideograma uvijek nalazeći uporišta u suvremenoj umjetnosti, u takozvanom lirskom ekspresionizmu.Tako je došao do definicije vlastitog crtačkoga znaka, znaka koji levitirajući prolazi kroz svojevrsne transparencije. Znak nije ni tlocrt, nije ni slovo, nije kopija biljega u kamenu to je Trebotićev ideogram koji sve to sabire. Sabire u slojevitim slikama, zastrtim jednim, drugim, trećim slojem. Kroz njih doslovce, iz sfere u sferu, vidimo duhovnu podlogu, virtualni temelj – u svjetlosti. Preslojavaju se znakovi i zbrajaju značenja. Davno otvorena vrata krajolika ostala su otvorena za duhovna (i duhovita) preklapanja tlocrta i pismena, fragmenata kamena s lišajem i grafizmom glagoljice. Trebotićeva “prelamanja prostora”, kako sam umjetnik imenuje vlastite vizualne upadice, odnosno obrate u rješavanju vibrirajućega prostora slike, ostavljaju dojam viziranja paralelnih svjetova, onog materijalnog i onog duhovnog. Potom se u jednoj točki, u križištu ili križiću, u grafemu, u naznačenom idiomu, suočavamo s jedinstvom duhovnog i tvarnog. Točka susreta je Zbir, kako je Matko Trebotić nazvao jednu od svojih slika. Ima tu “kompaktiranih slika” nagomilanih značenjem, “dobro organiziranih slika” , “slika koje prelaze rubove”, no sve koriste “motiv” svjetlosti koja rastače imaginarni fundus arheokrajolika. Umjetnik je zastao nad zdencima, nad krstionicama, nad kubusom u koji je urezan krug ili križ i ugledao nebo: otuda plava koja prekriva tlocrte, otuda vertikala, točka sabiranja, otuda sukus spoznaje zapisan u glagoljskom slovu. Sam rukopis novih slika, crtačka apstrahirajuća forma, autorski redukcionizam na tragu lirske apstrakcije, govore o snazi autorstva utemeljenog u semiotici svremene ili ovodobne umjetnosti. Nova istodobno koloristički jednostavna i crtački složena slika Matka Trebotića govori o kontinuitetu ideje univerzalizma: od ranokršćanske krstionice do repeticije crtovlja u apstrahirajućoj bjelini.

Lilijana Domić

Dodano:
20. 10. 2011. u 11:29

Autor:
Andreja Šagud

Prethodna vijest: