Odabir kazališne predstave na Danima Ksavera Šandora Gjalskog nije mogao biti bolji: Ja, tata u koprodukciji Teatra Exit i Teatromana, predstava premijerno izvedena 15. 10. 2011. u Zagrebu, nakon pet godina izvedbi potvrđuje svoju kvalitetu. Ispunjen Multimedijski centar u Zaboku 26. listopada postao je središtem neobuzdanoga i iskrenoga smijeha, empatije, prepoznavanja životnih, tako svima bliskih, situacija.

Istoimeni tekst islandskoga autora Bjarnija Haukura Thorssona adaptirali su Roman Šušković-Stipanović i Rakan Rushaidat, glavni junak u monodrami i jedan od najboljih suvremenih hrvatskih glumaca. Boris Kovačević redatelj je koji u središte oblikovanja predstavâ stavlja glumca – mogućnost i individualnost njegova glasa, gesta, pokreta tijela i verbalno-tjelesne izražajnosti. Vrlo jednostavna scenografija s tek jednim velikim okruglim bijelim stolcem na kotačiće dokazuje da prostor i njegova značenja u ovoj monodrami oblikuju glumac i njegovi potencijali. Bijeli stolac tako postaje višefunkcionalan pokretni rekvizit i glumčevo sredstvo oblikovanja scena – od zrakoplova, automobila, ljuljačke (pokretnih sredstava) do bračnoga i bolničkoga kreveta (statična sredstva). Sam naslov predstave upućuje na pitanje roditeljstva, odnosno Ja postaje Tata. Što znači postati i biti Tata i što se događa s Ja, koje se suočava s potpuno novim izazovom, odgonetava ova sjajna, višeslojna i vrlo popularna hit-predstava.

Fotografija preuzeta s internetskog izvora

Prividno razbijajući kazališnu iluziju na samom početku, glumac se obraća publici s viješću da su njegova supruga i on postali roditelji. Sudbinski povezano, Rakan Rushaidat zbilja je i postao otac u vrijeme nastanka i izvođenja monodrame. Pitanje supruge Tamare Koje je boje trudnoća? pokreće scenska zbivanja, odnosno suprug Mario počinje izvoditi priču iz svoje perspektive. Cijela se monodrama može podijeliti u linijski povezanu i isprepletenu priču koju pokreće vijest o trudnoći, zatim vrijeme trudnoće, čin poroda i obitelj nakon poroda, s krovnom temom roditeljstva i mijenjanja čovjekovih prioriteta – od individualnoga ega do zajedništva obitelji, pa samim time i promjene života i pogleda na svijet. Vijest o trudnoći duhovito se, nakon prvotnoga suprugova šoka, potencira i scenom u zrakoplovu u kojem budući roditelji, gledajući bračni par s djecom u tipičnoj situaciji vike, buke i razmirica, osvješćuju da će se njihov sretan, uravnoteženi život, ispunjen intelektualnim razgovorima i odlascima u kino, na izložbe, ponekad čak i u kazalište (!) promijeniti iz temelja. Naravno, ta svijest rađa strah od budućega, strepnje, nesigurnosti pred novim i nepoznatim. Što dolazak novoga člana znači za pojedinca, ljubavni par/partnere, obiteljske odnose ili odnose s prijateljima, pa čak i susrete s neznancima?

Fotografija preuzeta s internetskog izvora

Dijeljenje vremenske linijske strukture u vješto ispričana i prikazana vremenska razdoblja od vijesti o trudnoći prelaze na samo razdoblje trudnoće kada se žensko tijelo mijenja, a mijenjanjem tijela mijenja se i psiha. U nevjerojatno duhovitim nijansama suprug Mario prikazuje kako se mijenjaju ženska raspoloženja i želje, pod utjecajem hormona, i ljubavno-partnerski odnos bračnoga para. Biranje ginekologa, vješto i duhovito okarakteriziranih u dvama (duhovito-ironijskim) tipovima – ćelavom doktoru Kelavi s okruglim prstima i dugoprstom Kneževiću, dolazak na trudnički tečaj i kasniji susret s prijateljem Markom, pa i susreti s različitim tipovima očeva, uvode u razdoblje pred porod i sam porod. Mijenjanje perspektive ogleda se u jednom sasvim običnom svakodnevnom trenutku – brza vožnja automobilom u bolnicu na porođaj (shvaćena i kao metafora života prije djeteta) mijenja se usporenom vožnjom djeteta iz bolnice kući (mijenjanje perspektive i životnih prioriteta). Nakon izvrsnih glumačkih preobrazbi u zlu sestru u bolnici, babicu i ginekologa Kelavu rođenje djeteta postavlja se kao novo životno razdoblje – ono što se događa nakon rođenja i mijenjanja pojedinca – bračnoga para u obitelj. Duhovite scene prigleda, glumačke preobrazbe u roditelje bračnoga para i obraćanja djetetu iz širega se rodbinsko-prijateljskoga kruga povlači u unutarnji obiteljski – noćna igra partnera Pravim se da spavam, svakodnevan umor i nedostatak sna, očev odlazak s prijateljima na pivo te ponovno zbližavanje ljubavnoga para scene su koje postaju uvertira u poruku predstave – nakon isprepletenih preobrazbi, u liniji prije i nakon roditeljstva, suprug Mario drži svojega sina u naručju u toplini doma i obitelji dok plavo noćno svjetlo i glazba dječje uspavanke odzrcaljuju obiteljsku smirenost i očevu sreću i blagostanje. Na kraju krajeva, sve prikazane nedaće, promjene raspoloženja, osjećaji straha i nemoći, uz sveprisutnu bračnu podršku i (ne)razumijevanje, duhoviti su scenski prikazi promjenjivoga života – života (Djeteta) koji u naručju Tate/Oca osjeća sigurnost roditeljske topline.

Fotografija preuzeta s internetskog izvora

Rakan Rushaidat iznimnim je glumačkim talentom oblikovao preko deset muško-ženskih dramskih osoba i uvjerljivo, nevjerojatnim glumačkim verbalno-tjelesnim preobrazbama u naglašeno oblikovanim gestama, prenio na publiku čitavu paletu osoba, emocija i događaja. Nagrada za najboljeg glumca „Fabijan Šovagović“ na Festivalu glumca u Vinkovcima i Glavna nagrada za mušku ulogu „Mladen Crnobrnja Gumbek“ na Danima satire samo potvrđuju izvrsno glumačko umijeće i osobnost Rakana Rushaidata, umijeće prenošenja emocija i izgrađivanja života i svijeta zajedno s publikom. Publika je to itekako prepoznala i nagradila predstavu gromoglasnim aplauzom. Ova je predstava duhovito, realno, blisko, životno ogledalo svakoj (novopečenoj) obitelji i jedan od najvećih dometa hrvatske kazalište scene.

 

Tina Marušić