Kazališna predstava Taximetar Teatra Exit, premijerno izvedena prošle godine, prema tekstu slovenskoga pisca Gorana Vojnovića u adaptaciji i režiji Matka Raguža, na radost i oduševljenje mnogobrojno okupljenih Zabočana, izvedena je 23. listopada u Multimedijalnoj dvorani s početkom u 20.00 sati.

Fotografija preuzeta s interneta

Publika prvo uočava jednostavnu ogoljenu scenu s kosturom taksija, pomičnim rekvizitom koji otvara vrata različitim suputnicima koji tijekom vožnje zagrebačkim ulicama i kvartovima ogoljuju vlastitost i pričaju svoje životne priče. Vozač taksija sredovječni je muškarac Roman u izvrsnoj, preciznoj i spontanoj ulozi Zijada Gračića, vrhunskoga glumca koji svojom prirodnošću glume i donošenjem dramske osobe na scenu oduševljava publiku dugi niz godina. Nespreman na prevare, tako česte i uobičajene u ljudskoj svijesti u današnje vrijeme, taksist Roman drži se one stare: Litra benzina je litra benzina! pokušavajući primijeniti radnu etiku na svakog putnika koji ulazi u taksi – suprotno od njegova kolege taksista Branka koji mijenja tarife, metaforički i simbolično određene ritmom i vrstom glazbe na radijskim stanicama, ovisno o tipu putnika i njegovu zanimanju. Tako postoje četiri tarife za tipologiju svakoga putnika kojeg Branko procjenjuje s obzirom na materijalni i moralni status. Branka tumači mladi glumac Robert Budak koji vjerno, precizno, domišljato i sugestivno, s izvrsnom gestikulacijom i oblikovanjem tipologije dramske osobe, glumi i preostalih sedam dramskih osoba-putnika koji prolaze taksijem i svoj psihološki, sociološki i govorno-jezični karakter grade u odnosu s vozačem Romanom. Robert Budak nalazi se u ulogama ukočenoga i samodopadnoga konceptualnoga umjetnika-„intelektualca“, otkačenoga demonstratora iz Bosne koji svoj bunt iskazuje neplaćanjem vožnje taksijem i prikrivenim namjerama, lažnoga transvestita Lidije koji/koja jedini/jedina namjerno odabire vozača Romana i pokušava ga isprovocirati aluzijama na prošlost i saznanjima o njegovu životu i intimi, nagluhoga mladića, nezaposlenoga „kravatara“ koji je već navikao na neuspješne razgovore za posao, dementnoga starca-nekadašnjega udbaša, mladoga svećenika neiskusnoga u svojem pozivu do samootkrivene dramske osobe Romanova ostavljenoga sina Jure. Svaka od tih različitih dramskih osobâ, humoristično karakterno i jezično oblikovanih, poštujući zagrebački „sleng“ i specifičnosti zagrebačkoga govora, ocrtavaju tragikomičnu situaciju kako prošlih, tako i današnjih vremena spojenih u sudbinu vozača Romana koji u zadnjoj sceni, nakon što spoznaje da je lažni transvestit njegov dvadesetogodišnji sin Jure, priča vlastitu priču i otkriva socijalne i obiteljske razloge odlaska iz Slavonskoga Broda u Zagreb i ostavljanje djeteta zbog novih poslovnih prilika i obećanoga svijeta srušenoga na krhotinama neumoljivoga kapitalizma. Kao i starije generacije, tako i mlađe, ruše svoje iluzije pred društveno-moralnim kolapsom gdje jednakosti ne postoje.

U svijetu višestrukih emigrantskih kriza, nezaposlenosti mladih generacija koje postaju najbolja izvozna snaga, političko-društvenih okolnosti koje se prilagođavaju samo podobnima i opća pasivnost građanstva postaju mračna podloga prpošnih, zanimljivih i specifičnih putnika koji dolaze i odlaze. Cesta tako postaje simbolom životnih putova i promjena, nemogućnosti ostajanja na jednom mjestu i pronalaženja vlastitosti i smirenja, a taksi svojevrstan psihološki/psihijatrijski okvir u kojem se oslikavaju komičnosti ili tragičnosti ljudskih sudbina. Stalan i glasan smijeh publike zamjenjuje na kraju gorka tišina spoznaje. Romanov sin Jure, željan spoznaje o razlozima očeva odlaska i znatiželje o novim članovima u njegovu životu, prijateljici Ireni i njezinom sinu s Downovim sindromom  Simonom, nagoviješta odlazak u Irsku u potrazi za boljim i smislenijim životom, u najosjetljivijem trenutku prepoznavanja oca i sina, trenutku prihvaćanja mogućnosti sina kao transvestita, pomirenja i pronalaženja. Nemogućnost ostanka i izgradnje ponovne bliskosti ostavlja bez daha – u osjećaju nemoćnosti i žudnje za nekim starim, možda boljim vremenima, asocijativno povezanim s pjesmama Bijeloga dugmeta i Azre.

Ova angažirana komedija, u izvrsnoj izvedbi dvojice glumaca, potpomognutima majstorom svjetla Draganom Micićem i kostimima Marite Ćopo, predstava je o osobnim i kolektivnim neuspjesima, tragedijama i sudbinama malih-velikih ljudi u vrtlogu bezizlaznosti. Ova je predstava u inteligentnom komedijskom ruhu pljuska današnjem društvu koje odrzcaljuje pohlepu, amoralnost i nedostatak svakoga senzibiliteta nauštrb podcijenjenih i potplaćenih individualaca-suvremenih don Quijotea koji iz dana u dan gube perspektivu i odlaze u tuđi svijet.

 

Tina Marušić