„Bio sam naime kao diete velik – veoma velik sanjar. Čitave sate znao bih prosjedjeti kod prozora, zjati i buljiti u nebo i puštati slobodna maha mašti…“ (K. Š. Gjalski)

U ciklusu radionica, koje prepleću literarne, poetske, glazbene i likovne elemente, pod vodstvom profesorice na Katedri za usmenu književnost pri Odsjeku za kroatistiku zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta i nagrađivane pjesnikinje Eveline Rudan Kapec, četiri godine zaredom, sudjelovalo je stotinjak učenika triju srednjih škola.

Tako je i ove godine broj mjesta na radionici bio sasvim ispunjen: 25-ero učenika iz Gimnazije Antuna Gustava Matoša, Srednje škole Zabok i ŠUDIGO-a sudjelovalo je na četverosatnoj radionici Čitaj i piši! – Od Gjalskoga do suvremenih pisaca u Dvorcu Gjalski. Promjena mjesta održavanja radionice, koje se premjestilo s gornjeg kata u donji prostrani središnji prostor, izvrsno je poslužila za spoj prošlosti i sadašnjosti, a učenici su se našli u ulozi gostiju na nekadašnjem ladanjskom imanju. Prostor je odjednom postao preobražen u duhu nekadašnjih književno-političkih razgovora između obitelji Gjalski i njihovih suvremenika iz društveno-političkoga života. Susret prošlosti i sadašnjosti iznjedrio je nova ostvarenja kreativnih i zainteresiranih učenika, kao i nove spoznaje o hrvatskom velikanu.

Ove godine radionica je bila usmjerena na prozu, odnosno na čitanje i dubinsku analizu dvaju tekstova Gjalskoga: jednog autobiografskog – „Za moj životopis“, objavljenog u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti (prir. Miroslav Šicel), a drugog pripovjednog – „Na Badnjak“. Učenici su dosad najviše iskustva imali s najpoznatijom književnom zbirkom „Pod starimi krovovi“, a svoja su dosadašnja znanja upotpunili i proširili nepoznatijim činjenicama o piscu i njegovu stvaralaštvu. Tako su iz teksta „Za moj životopis“, nastao 1898. godine, učenici obilježavali ključne točke važne za piščev život, raspravljali su o stilu teksta, neobičnim leksemima i arhaizmima na visokoj jezičnoj razini, a posebno su se zainteresirali odnosom Gjalskoga prema praznovjerjima i običajima njegova doba. Saznali su kako razlikovati autorov stil od duha vremena, a mogli su i prepoznati koliko su na Gjalskoga utjecali obiteljsko porijeklo, obiteljski odnosi, obrazovanje, literatura s kojom se susretao i o kojoj je slušao, pa i način ladanjskoga života plemića koji je uvjetovao njegovo sretno i bezbrižno djetinjstvo.

Ljubav prema slavenstvu i rodnoj grudi, koje iskazuje u spominjanju Gaja, Mihanovića, Štoosa i ostalih iliraca, prelazi u političke svjetonazore i izraženo domoljublje. Učenici su raspravljali o njegovu razvoju političkih stavova i izvrsno prepoznavali autoironiju kojom opisuje položaj plemića i njihov društveni položaj kojem je i sam pripadao. Također, učenici su se upoznali s njegovim uzorima, prvenstveno s Balzacom i Turgenjevom („Očevi i djeca“, „Lovčevi zapisi“) koji su Gjalskome bili svojevrsna literarna terapija budeći u njemu nostalgiju za toplinom doma i djetinjstvom. Najveću potvrdu on dobiva prijevodima svojih djela na strane jezike, a o umjetničkom pisanju kaže ovako: „Nisam prijatelj odredjenih škola u umjetnosti, jer po mnom je mnenju umjetnost – tek nastavak prirode. Onaj isti proces, ona ista jedinstvena sila, koja iz bludećih atoma stvara svjetove, na njima zemlju i vodu, na zemlji bilje i životinje i onda ljude – onaj isti proces traje dalje i dovadja ljude, da stvaraju misao.“

Nakon slojevite književno-jezične analize teksta, slijedilo je čitanje pripovijetke „Na Badnjak“ u pet podijeljenih grupa, u kojima su učenici neke dijelove čitali u tišini, a neke naglas. Analiza djela uključivala je odnos pripovjedača prema tradiciji i običajima, karakter lika Battorycha i odnosa prema drugim likovima, prostornost u djelu i utjecaj fantastičnih, modernih, elemenata u realizmu. Zadatak je učenicima bio odabrati jedan dio pripovijetke i dramatizirati ga na kreativan način. U kratkom vremenu nastalo je pet scenskih prikaza iz pripovijetke, a učenici su glumom, glasovima, pokretima i improviziranom scenografijom vjerno prikazali predbožićnu atmosferu, ali i društvene segmente koji jasno karakteriziraju likove.

Profesorica Rudan na kraju je izvrsno aktualizirala temu postavljajući problemsko pitanje jesu li danas moguća zajednička okupljanja i djelovanja ljudi različitih političkih svjetonazora ili se u takvim raspravama vidi manjak tolerancije? Je li danas moguća potpuna sloboda mišljenja i što sve nudi suvremena književnost? Što je nama Gjalski danas? Na to su pitanje odgovorili današnji sudionici radionice, a sasvim će sigurno ta pitanja, dojmove i razmišljanja ponijeti sa sobom i utkati i u vlastita umjetnička stvaranja.

Tina Marušić