Novosti i najave

Nadahnjujuća večer s književnim velikanima – Julijanom Matanović i Pavlom Pavličićem

Književna večer s gostima Julijanom Matanović i Pavlom Pavličićem održana je 23. listopada u Gradskoj galeriji grada Zaboka. Malotko ne zna za ove književne znanstvenike i sveučilišne profesore, poznate po brojnim djelima često posuđivanima u knjižnicama diljem zemlje, što potvrđuje činjenicu da su vrlo cijenjeni u čitateljskim krugovima, kao i krugovima struke. Pavao Pavličić predstavio je novo izdanje svoje prve knjige Lađa od vode, napisane davne 1972., dok je Julijana Matanović predstavila svoju najnoviju knjigu koja nosi naslov Djeca na daljinu. Obje su knjige izašle u nakladi Umjetničke organizacije Lađa od vode, čija je voditeljica Julijana Matanović. Urednica knjige Djeca na daljinu i moderatorica razgovora bila je Andrea Divić, urednica web portala Cro-kultura.

Oboje književnika čvrsto je vezano za Zabok i za Nagradu Gjalski. Naime, Pavao Pavličić napisao je više od stotinu knjiga i čak triput osvojio Gjalskog – za Trg slobode (1986.), Šapudl (1995.) i Muzej revolucije (2013.), a bio je i član žirija za dodjelu Nagrade Gjalski, dok je Julijana Matanović, vodila kolegij o djelu Ksavera Šandora Gjalskog te ga godinama proučavala, pokušavajući razotkriti odnos povijesti i politike u njegovim djelima. Prvi je puta bila i gradu Zaboku 1995. kada je Pavao Pavličić dobio Nagradu Gjalski, za koju je nekoliko puta bila članica prosudbenog povjerenstva. Dvije njezine knjige bile su u užem izboru za ovu nagradu; Zašto sam vam lagala i Samo majka i kći, a 2014. godine postala je i dobitnica Nagrade Gjalski za knjigu Na početku i na kraju bijaše kava.

Slika preuzeta s internetske stranice Gradske galerije Zabok

Tema ove književne večeri bila je književnost, ono što ona predstavlja čitateljima, značenje iste i životne priče koje čine samu književnost. Pavao Pavličić započeo je svoju spisateljsku karijeru kao terapiju; patio je za rodnim gradom Vukovarom pa je u svojim djelima želio progovoriti o svom rodnom mjestu. Profesor je istaknuo kako nema loše mišljenje o stanju jezika danas, iako se mnogo više „lupeta bez veze“ jer je ležernost postala glavna kvaliteta. Bez obzira na to, književnost ostaje i priča opstaje, „zato što se jedino pričom može evocirati prošlo vrijeme“. U povijesnim knjigama je mnogo činjenica, no ono što čini značajnim tu povijest je svjedok koji priča priču. Ono što je u književnosti drugačije u današnje doba jest položaj u društvu – nekada je bila društveno važnija jer se vlast bojala književnosti, a danas to, nažalost, više nije tako; više se može napraviti novinskim člankom nego romanom. O književnosti govori da je njegov život i da je iz iskustva te duboke ljubavi prema književnosti pravio priče, no ono što ističe kao važno u književnosti i u pisanju jest iskustvo i načitanost.  Čovjek čitajući razvija osjećaj za dijalog i priču koju onda pretače u povezani tekst. Bez priče nema ni čitatelja, najvažnijeg recipijenta i sudionika te trodioba: autor – djelo – čitatelj. Profesor je tu trodiobu usporedio s ping-pong igrom u kojoj je loptica djelo koje prelazi od autora do čitatelja. Igra ovisi o oba igrača i postaje bolja kada čitatelj uloži svoju reakciju u proces primanja sadržaja.

 Prije nego što je progovorila o emociji koje se pisac ne smije sramiti, prof. Julijana Matanović smatrala je da se književnost gleda iz perspektive književne teorije, no to se promijenilo kada je 1991. godine dobila zadatak da napiše pogovor djelu Đuka Begović Ivana Kozarca i kada je u vlaku iz Osijeka u Zagreb upoznala čovjeka koji ju je podsjetio na samog Đuku Begovića. Kada je počela pisati predgovor, zahvaljujući gospodinu iz vlaka, više nije bila toliko usmjerena na teoriju, već na priču. Kao sveučilišna profesorica, među prvima je dopustila svojim studentima da prepoznaju emociju. Ljepota književnosti poznavati je teoriju, ali prepoznati emociju u djelu koja se mijenja iskustvom – različito čitamo u različito životno doba i različito razumijevamo ono što pročitamo. Ona je čitala književnost da pobjegne od života i pisala svoju književnost da bi stvorila novi. Život ima smisla jer književnost ima smisla, sve ima svoje zašto? i zato! i zato treba gledati na život kao na priču koju treba zaslužiti. Ono što je značajno za književno djelo jest to da ne može proći bez fotografije pisca. Koliko god se pisac trudio, u svoje će djelo uvijek utkati dio svog života. Čak je i najnovija knjiga, koja govori o djeci i njihovim traumatičnim iskustvima, na neki način povezana s njezinim životom. Kako kaže: „Nisam htjela pisati ništa o sebi, a možda je ipak o meni.“ Što se tiče književnosti u moderno doba, profesorica misli da je Hrvatski jezik premalo zastupljen u školama i da bi se satnica predmeta trebala proširiti. Ona bi uvela dva sata književnost, dva sata povijesti književnosti i dva sata interpretacije koja bi motivirala učenike na samostalno čitanje književnih djela. Današnja je mladež okružena mnogim mogućnostima kojih prije nije bilo i zato ne bismo smjeli govoriti mladim naraštajima da se prije čitalo više nego danas. Čitalo se više jer je drugih mogućnosti bilo manje pa se uranjalo u književna djela koja su nudila nove svjetove i ideje. Današnja književnost se razvija na mnogo razina, a jedna od tih razina je i ona na društvenim mrežama na kojima ljudi pišu o temama koje ih muče i zaokupljaju. Dakle, književnost se rađa u svakodnevnim pričama i borbama.

Večer koja je inspirirala goste na shvaćanje književnosti kao nužnosti u vlastitom životu, uljepšala je jesensku večer grada Zaboka. Predavači su svoje slušatelje odveli u svoj svijet prepun poštovanja prema književnosti, želeći potaknuti i druge na tako duboku ljubav prema pisanoj riječi. Život su priče, a priče su književnost, stoga živimo tu našu priču i uživajmo u njoj!

Lucija Mlakar

Dodano:
24. 10. 2020. u 21:48

Autor:
urednik