Drugo događanje ovogodišnjih Dana Gjalskog obilježila je književna večer u Gradskoj knjižnici „Ksaver Šandor Gjalski“ Zabok s koprivničkim književnim Markom Gregurom, na kojoj je predstavio svoj najnoviji roman Vošicki (Hena com, 2020.), koji je bio u užem izboru za ovogodišnju Nagradu Gjalski.

Moderatorica večeri bila je dr. sc. Matea Filko, asistentica na Odsjeku za lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ona je, kao bliska prijateljica Marka Gregura (književnika koji je završio stručni studij poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, preddiplomski stručni studij odnosa s javnošću i medija na Vernu te specijalistički diplomski studij međunarodnih odnosa i diplomacije na Visokoj školi međunarodnih odnosa i diplomacije Dag Hammarskjöld u Zagrebu, a trenutno završava sveučilišni diplomski studij novinarstva na Sveučilištu Sjever), izvrsno vodila razgovor o svestranosti autora, kao i njegovim djelima, koje karakterizira raznolikost tema i formi. Naime, autor piše poeziju, kratke priče i romane u kojima se ističe želja za otkrivanjem sebe i drugih kroz drugačiju perspektivu. Dosad je napisao tri romana: Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (Hena com, 2017.), Mogla bi se zvati Leda (Hena com, 2018.) i Vošicki (Hena com, 2020.). Roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz karakterizira oponašanje kajkavskog prajezika 17. stoljeća, a Mogla bi se zvati Leda djelo je koje je pisano kao skup bilješki koje su kasnije povezane kroz kratke priče o posvojenju djeteta (zanimljiva je činjenica da je autor posvojio dvoje djece). Najnoviji roman Vošicki posvećen je češkom tiskaru Vošickom u Koprivnici, dobro poznatim u tim krajevima, koji je objavljivao djela Krleže i Cesarca u 20. stoljeću kada se nitko drugi to nije usudio.

U svom najnovijem romanu autor pripovijeda o povijesnim mijenama kroz mikrorazinu jedne male sredine kao što je Koprivnica i malog čovjeka koji je pretrpio Prvi i Drugi svjetski rat. S obzirom na to da radnja djela nije tako daleka od sadašnjosti, autor kaže da bi bilo neobično kada se nitko ne bi ljutio na ono o čemu je pisao o djelu, no smatra da je bio fer prema svim likovima, osim možda prema samom Vošickom kojeg je stavio u središte djela. Gregur je, kako bi napisao roman, mnogo istraživao i čitao, što od knjiga o Prvom i Drugom svjetskom ratu, pisama koje je Vošicki razmjenjivao sa svojim prevoditeljem i ženama, do dokumentacije koju je pronašao u Koprivničkom muzeju ili pak u posinkovim goricama. Vošickov sin se trenutačno nalazi u Švicarskoj, a posinak još uvijek u Koprivnici, no nije bilo lako doći do njih. Njihova sjećanja i reakcije na same te događaje o kojima autor piše u djelu su različite; sin se nerado prisjeća tih vremena, dok je posinak rado govorio o Vošickome. Napisano je djelo fikcija utemeljena na fakciji. Autor je želio napraviti svojevrsni hommage jednom tako važnom čovjeku koji je iz Češke došao u Koprivnicu kako bi otvorio tiskaru i koji u ratno doba, kada nitko ne razmišlja o knjigama, kao veliki fanatik samo o tome može razmišljati. Podnaslov je djela: Roman o nama kakvi smo bili. To je zapravo podnaslov djela Careva kraljevina A. Cesarca, objavljenog 1920. Sto je godina između tih dvaju romana, a realnost ostaje ista: ljudi mogu prihvatiti da su nekad bili dobri, ali ne mogu prihvatiti da sada nisu. Tu je ironiju Gregur vješto utkao u svaku stranicu svog djela i glavnog lika koji je na mnoge načine bio marginaliziran i nemoćan. Djelo obiluje raznolikošću jezika i narječja: standardni književni jezik, jezik podravskih kajkavaca, češki jezik (koji Vošicki koristi sve više pred kraj svog života), zagrebački njemački (Agramer). Jezik je na početku razbarušen, rečenice su dulje i slobodnije, što bi u alegorijskom smislu predstavljalo odnos čovjeka i društva, a prema kraju autor jezik stišče, rečenice su kraće i jezgrovitije, što predstavlja društvo koje napada tog malog nemoćnog čovjeka.

Ono sljedeće na čemu Marko Gregur radi jest nastavak Lede, roman pod naslovom Dunja, moj superjunak, za koji je istaknuo kako će ga objaviti tek kada mu sin dovoljno odraste da može shvatiti poruke romana. Za sam kraj književne večeri, autor je pročitao ulomak iz romana Vošicki, crticu o dočeku Nove godine, a gosti su ostali zapanjeni autorovom teatralnošću i mogućnošću uživljavanja u svoje likove, pobuđujući zanimanje svojih slušatelja za čitanje njegovog romana.

Lucija Mlakar